Ja (35F) imam jedno nepromjenjivo pravilo: „Krv je krv, ali dug je dug.” Nikada ne posuđujem novac porodici. Nikada. Tačka.
To pravilo sam usvojila nakon što sam prije osam godina skoro izgubila kuću kada sam bila žirant za kredit svoje rođake, koju je ona kasnije prestala otplaćivati. To je godinama razaralo našu porodicu. Jednom sam se opekla. Nikad više.
Prošle sedmice me je starija sestra (38F) nazvala u suzama. Njen šestogodišnji sin – moj nećak – upravo je dobio dijagnozu rijetke genetske bolesti. Postoji novo liječenje, koje osiguranje ne pokriva, a infuzije treba da počnu već sutra.
$38,000 unaprijed. Ona i njen muž su već do kraja ispucali sve kreditne kartice, ali ništa ne stiže dovoljno brzo. Molila me da joj posudim novac. Rekla je da će mi vratiti svaki cent. Zaklela se u život vlastitog djeteta.
Ali ja sam rekla ne. Smireno. Jasno. „Ne, neću prekršiti svoje pravilo. Neću ti dati ni cent. Imam svoja načela. Ne miješam novac i porodicu. Žao mi je. Nadam se da ćeš pronaći pomoć negdje drugo.”
Vrisnula je na mene. Rekla da sam čudovište. Da joj dijete umire. Ponovila sam isto: „Krv je krv, ali dug je dug.” Prekinula je vezu.
Onda je uslijedila potpuna katastrofa. Roditelji su me nazvali bešćutnom. Mlađi brat mi je rekao da ne zaslužujem da se zovem tetkom. Ljudi s kojima godinama nisam pričala šalju mi poruke od po nekoliko paragrafa. Sestra me blokirala svuda.
Sutradan, na svoj užas, vidim da je sestra objavila video kako brije glavu, govoreći da „žali svog sina unaprijed jer joj je vlastita krv okrenula leđa.” Video je postao viralan u našem malom gradu. Ljudi mi šalju poruke pune mržnje. Čak me i šef pitao je li sve u redu kod kuće.
Sad, dio mene se pita – jesam li zaista bila toliko bešćutna?
Ali drugi dio kaže: Ako jednom prekršim ovo pravilo, opet ću završiti u istom paklu iz kojeg sam se jedva izvukla.
Zvali su me svakakvim imenima ove sedmice. Možda to i zaslužujem.
A možda sam samo jedina koja shvata da je slomljeno srce ipak bolje od slomljenog računa.
Dakle… jesam li ja negativac?
PREUZETO