Cijelog života sam bila sigurna da mi je otac preminuo kad sam imala šest godina. Tako su mi govorili svi. Majka, rodbina, komšije.
Sahrana je bila skromna, svi su plakali, a ja sam godinama nakon toga spavala s očevim džemperom pored sebe, uvjerena da ću ga sanjati i da će mi doći u snovima.
Prošle sedmice, moja majka je ležala na samrti. Nisam znala da će taj dan doći baš tada, ali valjda to nikad ne znamo.
Držala sam je za ruku, disala je teško, a onda je otvorila oči i pogledala me pravo.
Njene posljednje riječi bile su:
“Tvoj otac nije mrtav. Samo je otišao. I rekao mi je da ti to nikad ne kažem.”
Zamislite kako je to čuti s četrdeset godina.
Čitav moj život, svaka uspomena, svaka bol – sve je bilo zasnovano na laži.
Majka je umrla iste noći. Nisam uspjela da je pitam gdje je otišao, zašto je otišao, ni zašto je lagala sve ove godine.
Ali jutro poslije sahrane, na moj broj je stigla poruka sa nepoznatog broja.
Pisalo je samo:
“Znam da sada znaš.”
PREUZETO