Dragana iz Jagodine verovala je da će njene ćerke Jana i Anja biti bakine mezimice i da će ih voleti isto kao što voli Luku i Andriju, decu njenog brata Gorana. Ali, ispostavilo se drugačije…Njena priča pokazuje da ne vole sve bake na isti način, ali i da se ništa u ovom životu ne podrazumeva.
Dugo je poricala da njena majka Jovanka pravi veliku razliku između unučića, a onda se suočila sa priznanjem koje joj je slomilo srce.
Prenosimo vam Draganinu ispovest u celosti:
“Zovem se Dragana. Imam dve ćerke, Janu i Anju. Moja majka se zove Jovanka, ali meni je odavno njeno ime prestalo da zvuči nežno. Možda zato što sam s godinama naučila da nežnost nije bila ono što je ona umela da pruži ravnopravno bratu Goranu i meni. Tako je bilo oduvek. On je sin, često kaže i sin jedinac, a ja sam ćerka – tuđa kuća. Tako je govorila otkako sam se rodila, tako je čula od svoje svekrve. Nijednog trenutka se nije zapitala da li greši. Ni tada, a ni danas.
Ono što me posebno boli je odnos moje majke prema mojoj deci. Goranova deca su “pravi unučići”. Kod njih ide za svaki praznik, njima nosi kovertu s parama, njima kupuje patike koje hoće i telefone najnovije generacije. Mojoj deci, ako ih se seti – donese čokoladu. Najčešće onu kupljenu na pijaci.
Nisam ni materijalista, ni neko ko broji, ali kad god me starija ćerka Jana pita zašto je baka donela Andriji 50 evra, a njoj samo čokoladu, ja nemam odgovor. Kad mi mlađa ćerka Anja šapatom kaže: “Mama, baka me ne voli kao Luku”, srce mi pukne i opet ne znam šta da kažem. Jer istina boli i mene.
Rođendani moje dece su zaboravljeni, dok se za Goranove klince spremaju danima. Njima se uzima torta iz poslastičarnice, moji dobiju: “Pa ja sam ti rekla da više ne jedem slatko, napravi im ti nešto”. Njima se kupuje odeća, moje ćerke dobiju “pa šta će im to, imaju sve”.
Jednom sam skupila hrabrost i pitala je: “Da li ti stvarno ne vidiš koliko to boli moju decu? A i mene?”
Slegla je ramenima. Rekla je: “Pa Goran nije kao ti. On se više trudi oko mene. Vi ste uvek nešto na svoju ruku. A i muško je i ima sinove, neka zapamte kakvu su baku imali.”
Ne znam kako da objasnim to. Da li se ljubav dodeljuje prema tome koliko često dođeš? Ili prema polu deteta koje si rodila? Ili prema nečemu u tebi što nisam nikad imala?
Moje ćerke nisu ni krive, ni dužne. I nisu zaslužile da gledaju kako neko vrednuje nečiju tuđu decu više, samo zato što su “od pravog” i samo zato što su muškog pola.
Najteže mi pada što se pred njima pravim da je sve u redu. Smejem se kad dobiju čokoladu, pravim se da je to baš lepo od bake, iako bih suze lila u potocima. Ponekad se pitam – da li će moje ćerke kad porastu i mene tako gledati?
Ne tražim da moja deca dobiju više. Samo da ne dobiju manje, zato što su moja i samo zato što su ženskog pola. Jer ja sam i dalje Jovankino dete. Ćerka koja je nekad trčala da je zagrli kad dođe s posla. Ćerka koja joj je mazala leđa kad se žalila da je boli kičma. Koja je danas ne pita ništa, jer zna da odgovori bole više nego ćutanje”, zaključila je Dragana.
Stil / Žena
Dragana iz Jagodine verovala je da će njene ćerke Jana i Anja biti bakine mezimice i da će ih voleti isto kao što voli Luku i Andriju, decu njenog brata Gorana. Ali, ispostavilo se drugačije…Njena priča pokazuje da ne vole sve bake na isti način, ali i da se ništa u ovom životu ne podrazumeva.
Dugo je poricala da njena majka Jovanka pravi veliku razliku između unučića, a onda se suočila sa priznanjem koje joj je slomilo srce.
Prenosimo vam Draganinu ispovest u celosti:
“Zovem se Dragana. Imam dve ćerke, Janu i Anju. Moja majka se zove Jovanka, ali meni je odavno njeno ime prestalo da zvuči nežno. Možda zato što sam s godinama naučila da nežnost nije bila ono što je ona umela da pruži ravnopravno bratu Goranu i meni. Tako je bilo oduvek. On je sin, često kaže i sin jedinac, a ja sam ćerka – tuđa kuća. Tako je govorila otkako sam se rodila, tako je čula od svoje svekrve. Nijednog trenutka se nije zapitala da li greši. Ni tada, a ni danas.
Ono što me posebno boli je odnos moje majke prema mojoj deci. Goranova deca su “pravi unučići”. Kod njih ide za svaki praznik, njima nosi kovertu s parama, njima kupuje patike koje hoće i telefone najnovije generacije. Mojoj deci, ako ih se seti – donese čokoladu. Najčešće onu kupljenu na pijaci.
Nisam ni materijalista, ni neko ko broji, ali kad god me starija ćerka Jana pita zašto je baka donela Andriji 50 evra, a njoj samo čokoladu, ja nemam odgovor. Kad mi mlađa ćerka Anja šapatom kaže: “Mama, baka me ne voli kao Luku”, srce mi pukne i opet ne znam šta da kažem. Jer istina boli i mene.
Rođendani moje dece su zaboravljeni, dok se za Goranove klince spremaju danima. Njima se uzima torta iz poslastičarnice, moji dobiju: “Pa ja sam ti rekla da više ne jedem slatko, napravi im ti nešto”. Njima se kupuje odeća, moje ćerke dobiju “pa šta će im to, imaju sve”.
Jednom sam skupila hrabrost i pitala je: “Da li ti stvarno ne vidiš koliko to boli moju decu? A i mene?”
Slegla je ramenima. Rekla je: “Pa Goran nije kao ti. On se više trudi oko mene. Vi ste uvek nešto na svoju ruku. A i muško je i ima sinove, neka zapamte kakvu su baku imali.”
Ne znam kako da objasnim to. Da li se ljubav dodeljuje prema tome koliko često dođeš? Ili prema polu deteta koje si rodila? Ili prema nečemu u tebi što nisam nikad imala?
Moje ćerke nisu ni krive, ni dužne. I nisu zaslužile da gledaju kako neko vrednuje nečiju tuđu decu više, samo zato što su “od pravog” i samo zato što su muškog pola.
Najteže mi pada što se pred njima pravim da je sve u redu. Smejem se kad dobiju čokoladu, pravim se da je to baš lepo od bake, iako bih suze lila u potocima. Ponekad se pitam – da li će moje ćerke kad porastu i mene tako gledati?
Ne tražim da moja deca dobiju više. Samo da ne dobiju manje, zato što su moja i samo zato što su ženskog pola. Jer ja sam i dalje Jovankino dete. Ćerka koja je nekad trčala da je zagrli kad dođe s posla. Ćerka koja joj je mazala leđa kad se žalila da je boli kičma. Koja je danas ne pita ništa, jer zna da odgovori bole više nego ćutanje”, zaključila je Dragana.
Stil / Žena