Ona je samo želela da se oprosti sa svojim psom pre operacije. Ali ponašanje životinje nateralo je lekare da se zaustave. A onda se dogodilo nešto neobjašnjivo…
Emma je dugo odlagala operaciju. Lekari su je upozoravali: tumor napreduje i skoro da više nema vremena za razmišljanje. Najnoviji nalazi pokazali su naglo pogoršanje, a tim specijalista je insistirao na hitnoj hirurškoj intervenciji.
Prognoze su bile oprezne, a šanse za uspeh male. Emma je sve razumela i nije se protivila. Ali pre nego što je legla na operacioni sto, zamolila je za jednu, naizgled jednostavnu stvar:
— Molim vas, dozvolite mi da vidim svog psa. Pre početka. Možda poslednji put…
Emma je živela sama. Roditelji su joj umrli pre nekoliko godina, lični život joj se nije ostvario, a dece nije imala. Ali sve to vreme uz nju je bila Greta — stara, mudra nemačka ovčarka. Provele su zajedno više od deset godina, delile radosti i teškoće. Greta nije bila obična životinja — postala je deo njenog života, oslonac u teškim trenucima, pravi prijatelj.
Kada su psa doveli u salu, isprva je ostala ukočena. Čudni mirisi, sterilnost, medicinska oprema — sve ju je to zbunjivalo. Ali čim je ugledala Emmu, odmah je potrčala ka svojoj gazdarici. Ova ju je, jedva suzdržavajući suze, privila uz njeno meko krzno:
— Izvini što te ostavljam… Ne znam šta će biti dalje. Ali uvek si bila uz mene. Ti si jaka. Mnogo te volim.
Pas ju je obgrlio svojim telom, pritisnuo se svom težinom, kao da pokušava da joj prenese toplotu, nadu, podršku. Bilo je to dirljivo, gotovo neizgovoreno zbogom. Ali odjednom se atmosfera promenila.
Greta se napela. Ukočila se, a zatim počela da reži — tiho, ali uporno. I to nije bio strah. To je bilo zaštitničko, svesno režanje. Kada su u salu ušli lekari sa nosilima, pas je stao između njih i Emme. Vlasnica je bila zbunjena:
— Greta, šta ti je? Tiho, sve je u redu…
preuzeto