Ispovest žene kojoj je svekrva radila iza leđa prepuna je neverovatnih detalja.
Nikada nisam mislila da će moj život ličiti na jeftinu melodramu, ali sada kada ovo pišem, drhtim i ne znam da li od tuge, besa ili razočaranja. Bila sam u braku deset godina. Imamo dvoje dece. Mislila sam da imamo skladan brak – ne savršen, ali stabilan. Onda sam saznala da moja svekrva, žena koju sam poštovala i nikada joj ružnu reč nisam rekla, godinama nagovara mog muža da me ostavi.
Govori mu da deca “nisu njegova”. Da “pogleda oči deteta – jedno liči na poštara, drugo na komšiju”. Da sam mešetarka, lukava i prepredena, i da sam njega samo iskoristila za sigurnost.
On mi to nikada nije rekao. Krio je, sve dok nisam jednog dana slučajno pročitala poruke koje mu je slala – toliko otrovne, da me zabolelo fizički. U njima ga ubeđuje da uradi test očinstva, da “spasi sebe dok nije kasno”, da “ne dozvoli da ga neko pravi budalom kao što su nju pravili”.
I tu je počelo da mi odzvanja. Kao da mi je neko šapatom rekao: “Pogledaj nju, ne tebe.”
Istraživala sam. Ne zato što sam htela osvetu, nego zato što sam osetila da nešto ne štima. Godinama sam slušala njene priče kako je bila “žena domaćica”, “mužu verna kao pas”, kako joj je “teško što sin nije našao bolju ženu”. A onda sam sasvim slučajno, kroz razgovor sa njenom rođakom, saznala da je imala nekoliko afera dok joj je muž bio živ.
Jedan čovek, koji je i danas živ, potvrdio je da su godinama imali odnos. Drugi, navodno, čak ima sina koji neverovatno liči na mog pokojnog svekra. Sve to bilo je poznato u selu, ali se o tome ćutalo.
Kada sam sve to ispričala mužu, ostao je bez teksta. Nije verovao dok nije pitao sam svoju tetku – koja mu je sve potvrdila. Njegova “savršenomoralna” majka, koja mene blati, zapravo je nosila teret svojih grehova i projektovala ga na mene.
I tu se desilo ono što nisam očekivala. Umesto da me zagrli i kaže da mi veruje, on je rekao:
— “Ne znam više kome da verujem. Možda su sve žene iste.”
To me slomilo. Ne zato što me optužio, već zato što sam shvatila da sam udata za čoveka koji nema kičmu. Koji je radije sumnjao u mene, majku svoje dece, nego u ženu koja je poznata po prevarama.
Test očinstva smo uradili. Deca su njegova. Ali poverenje – to je umrlo. Ne između mene i njega, već njega i mene. Jer kad jednom neko izabere da veruje otrovu, teško je to popraviti.
Sad razmišljam o razvodu. Ne zato što sam loša žena, nego zato što ne želim da živim u senci nečijih grehova. Ni svojih, ni tuđih. A svekrva? Neka živi sa svojim tajnama. Ja više ne moram.