Bez obzira pati li vas ravan derriere ili jednostavno želite malo više napuniti traperice, ima nade za ljude koji žele punije stražnje dijelove. Utvrđeno je da određena hrana, posebno ona bogata zdravim masnoćama i proteinima, pomaže u stvaranju okruglog zaleđa.
Evo nekoliko namirnica koje će vam povećati stražnjicu: • Avokado i druge zdrave masti na biljnoj bazi. Mononezasićene masti, koje se nalaze u biljnoj hrani poput avokada, zdravi su izvori masti koji dovode do zaobljenijeg stražnjice. Uz to, ove vrste masti mogu spriječiti debljanje u središnjem dijelu, čineći tu zadnjicu još uočljivijom.
• Orašasti plodovi . Uz obilje zdravih masnoća, proteina i vitamina, orašasti plodovi su super hrana svima koji žele izgraditi mišiće. Odaberite sorte s nižim natrijem kako biste izbjegli neugodno nadimanje i zadržavanje vode.
• Cjelovite žitarice . Cjelovite žitarice mogu biti kaloričnije, ali imaju i više hranjivih sastojaka. Cjelovite žitarice imaju zdrave masnoće, puno vitamina i sjajan su izvor vlakana.
• Grčki jogurt . Ova mliječna poslastica nije samo ukusna, već je i sjajan izvor proteina. Odaberite jogurt s malo masnoće ili nemasni kako biste izbjegli debljanje po cijelom tijelu, a ne samo na stražnjoj strani.
• Plodovi mora . Ribe poput tune i lososa niskokalorične su, ali prepune zdravih masti, proteina i vitamina. Sve ove dijetalne komponente podržavaju zdravu mišićnu strukturu i ženski oblik pješčanog sata.
• Proteinska pića i barovi . Za mnoge su žene prava prepreka u izgradnji glutealnih mišića proteini. Proteini su nužni građevni blok mišića; vaši čučnjevi i rad nogu neće dovesti do veće stražnjice bez ovog esencijalnog hranjivog sastojka. Ako sumnjate da ne unosite dovoljno proteina, možda je vrijeme da dodate proteinsku pločicu, piće ili neki drugi dodatak.
Iako će vam ova hrana povećati stražnjicu, najbolje učinke imat će ako se koriste zajedno s vježbom. Kombiniranje prehrane bogate ovom hranom sa čučanjima, iskorom i drugim glutealnim vježbama osigurat će zaobljenije, čvršće i vruće stražnje dijelove.
Sedam godina tišine u jendoj bosanskoj kući i teška ispovest Arife i Mehmeda Ogreševića iz Krajine koja para srce
Arifa (56) i Mehmed Ogrešević (60) iz Bosne i Hercegovine svakodnevno se suočavaju sa teškom životnom borbom. Osim što ih je zdravlje ozbiljno izdalo, njihovu dušu tišti još veća rana – sin koji ih je napustio pre sedam godina i više se nikada nije javio. Bez reči, bez pozdrava, bez ikakvog objašnjenja.
Arifa i Mehmed su roditelji kojih se sin odrekao i otišao od kuće, ali je možda još bolnija tema Bosanca kojeg su roditelji ostavili kad je imao 3 dana, pa se on razočarao kad je potražio majku… Sudbine su različite, a svako nosi svoj teret.
Mir koji se pretvorio u bol
Ova skromna porodica iz Krajine nekada je živela skladno. Arifa i Mehmed su, kako kažu, celog života radili pošteno, gradili dom, odgajali troje dece – sina i dve ćerke. Ćerke danas imaju svoje porodice, dolaze u posetu, pomažu koliko mogu. Ali praznina koju je sinovljev nestanak ostavio – ne može se ničim nadoknaditi.
„Nikada nismo mogli da zamislimo da će se naše dete samo tako okrenuti i otići“, kaže Arifa.
Kažu da u njihovoj kući nije bilo svađe, a da je sin sa 27 godina otišao iz kući i 7 godina se nije vratio Foto: Printscreen Youtube – TV Krajina
Moždani udar, zaborav i nemoć
Pre tri godine Mehmed je doživeo moždani udar. Posledice su bile razorne – izgubio je moć govora, zaboravio je da čita i piše, a uz sve to, pojavila se i epilepsija. Od tada je potpuno zavisan od tuđe nege.
„Lekari ne smeju da ga operišu. Ne smem da ga ostavim samog ni na tren. I sama sam bolesna, imala sam dve operacije, a sada me opet čeka bolnica. Nemam kome da ga ostavim. Teško je“, priča Arifa dok joj glas drhti od emocija.
Otac imao moždani udar i godinama čeka da mu se vrati sin koji mu je potrebniji nego sada Foto: Printscreen Youtube / TV Krajina
„Nismo se posvađali, samo je nestao“
Najveća rana u njihovom životu ostaje sin koji je pre sedam godina otišao i nikada se nije vratio. Arifa tvrdi da ništa nije ukazivalo na to da postoji problem.
„Kad sam bila u bolnici, samo je otišao. Nismo se posvađali. Prvo vreme je boravio kod moje tetke, ali kada sam otišla da ga potražim, samo je poručio – ako ga izbace, više ga nećemo videti ni ja ni ona. I zaista, tako je bilo. Više ništa nisam čula od njega“, priča Arifa.
Kada je Mehmed prvi put završio u bolnici, zet ga je dovezao, ali je sin tada jasno rekao: „Ne trebate mi više.“ Te reči, kaže Arifa, nikada neće zaboraviti.
Uprkos svemu, Arifa ne gubi nadu. Njena poruka sinu je jasna i tiha, ali snažna.
Očajni roditelji samo imaju apel da im se sin vrati, pa kažu da će mu sve oprostiti Foto: preentscreen/Youtube
„Ne tražim ništa, ni pomoć, ni opravdanje. Samo želim da ga vidim dok sam živa. Ako postoji razlog zbog kojeg je otišao, neka ga kaže. Samo da znam. Da me ne muči neizvesnost“, kaže i dodaje da je više puta sanjala sina, ali u snovima nikada ne uspeva da ga dosegne.
Borba sa siromaštvom i bolešću
Pored svega, porodica Ogrešević živi bez redovnih prihoda. Mehmed nema uslove za penziju, a Arifi su lekari zabranili fizički rad, pa ove godine nije uspela ni baštu da zasadi, što je nekada bio njen jedini način da obezbedi hranu.
„Snalazimo se kako znamo i umemo. Ali kada je Mehmed bio najgore, poslala sam zeta i jednog prijatelja da mu jave. On je samo rekao: ‘Ne trebaju mi više.’ To mi je slomilo srce.“
Posle 7 godina su ga sreli na ulici
Arifa dodaje da su mnogi pokušavali da stupe u kontakt s njim – rodbina, prijatelji, komšije. Bezuspešno. Kaže da ga je muž par puta video u gradu, ali se nije javio. Ona ga je jednom videla iz kola posle 7 godina – prešao je na drugu stranu ulice.
“To je bolni trenutak koji nikad neću da zaboravim. Prošao je sin pored mene praveći se da me ne vidi, otišao je samo na drugu stranu ulice, a ja sam ostala da se pitam šta se desilo”.
„Mislim da nije oženjen. Ima gde da dođe. Ima svoju kuću. Mi bismo ga prihvatili u bilo koje vreme, samo da ga zagrlimo. Potreban nam je više nego ikada, makar kao moralna podrška. Ne mogu više da smirim Mehmeda, često je uznemiren. Sve smo u životu radili za njih.“
Majčinska ljubav ne poznaje granice
Arifa završava svoju potresnu ispovest glasom koji jedva izgovara reči:
„Samo da se javi. Da znamo da je dobro. Sve bih mu oprostila. Majka sam. Samo želim da se vrati, da ne odemo sa ovog sveta a da ga još jednom ne vidimo.“
Arifa (56) i Mehmed Ogrešević (60) iz Bosne i Hercegovine svakodnevno se suočavaju sa teškom životnom borbom. Osim što ih je zdravlje ozbiljno izdalo, njihovu dušu tišti još veća rana – sin koji ih je napustio pre sedam godina i više se nikada nije javio. Bez reči, bez pozdrava, bez ikakvog objašnjenja.
Arifa i Mehmed su roditelji kojih se sin odrekao i otišao od kuće, ali je možda još bolnija tema Bosanca kojeg su roditelji ostavili kad je imao 3 dana, pa se on razočarao kad je potražio majku… Sudbine su različite, a svako nosi svoj teret.
Mir koji se pretvorio u bol
Ova skromna porodica iz Krajine nekada je živela skladno. Arifa i Mehmed su, kako kažu, celog života radili pošteno, gradili dom, odgajali troje dece – sina i dve ćerke. Ćerke danas imaju svoje porodice, dolaze u posetu, pomažu koliko mogu. Ali praznina koju je sinovljev nestanak ostavio – ne može se ničim nadoknaditi.
„Nikada nismo mogli da zamislimo da će se naše dete samo tako okrenuti i otići“, kaže Arifa.
Moždani udar, zaborav i nemoć
Pre tri godine Mehmed je doživeo moždani udar. Posledice su bile razorne – izgubio je moć govora, zaboravio je da čita i piše, a uz sve to, pojavila se i epilepsija. Od tada je potpuno zavisan od tuđe nege.
„Lekari ne smeju da ga operišu. Ne smem da ga ostavim samog ni na tren. I sama sam bolesna, imala sam dve operacije, a sada me opet čeka bolnica. Nemam kome da ga ostavim. Teško je“, priča Arifa dok joj glas drhti od emocija.
„Nismo se posvađali, samo je nestao“
Najveća rana u njihovom životu ostaje sin koji je pre sedam godina otišao i nikada se nije vratio. Arifa tvrdi da ništa nije ukazivalo na to da postoji problem.
„Kad sam bila u bolnici, samo je otišao. Nismo se posvađali. Prvo vreme je boravio kod moje tetke, ali kada sam otišla da ga potražim, samo je poručio – ako ga izbace, više ga nećemo videti ni ja ni ona. I zaista, tako je bilo. Više ništa nisam čula od njega“, priča Arifa.
Kada je Mehmed prvi put završio u bolnici, zet ga je dovezao, ali je sin tada jasno rekao: „Ne trebate mi više.“ Te reči, kaže Arifa, nikada neće zaboraviti.
Uprkos svemu, Arifa ne gubi nadu. Njena poruka sinu je jasna i tiha, ali snažna.
„Ne tražim ništa, ni pomoć, ni opravdanje. Samo želim da ga vidim dok sam živa. Ako postoji razlog zbog kojeg je otišao, neka ga kaže. Samo da znam. Da me ne muči neizvesnost“, kaže i dodaje da je više puta sanjala sina, ali u snovima nikada ne uspeva da ga dosegne.
Borba sa siromaštvom i bolešću
Pored svega, porodica Ogrešević živi bez redovnih prihoda. Mehmed nema uslove za penziju, a Arifi su lekari zabranili fizički rad, pa ove godine nije uspela ni baštu da zasadi, što je nekada bio njen jedini način da obezbedi hranu.
„Snalazimo se kako znamo i umemo. Ali kada je Mehmed bio najgore, poslala sam zeta i jednog prijatelja da mu jave. On je samo rekao: ‘Ne trebaju mi više.’ To mi je slomilo srce.“
Posle 7 godina su ga sreli na ulici
Arifa dodaje da su mnogi pokušavali da stupe u kontakt s njim – rodbina, prijatelji, komšije. Bezuspešno. Kaže da ga je muž par puta video u gradu, ali se nije javio. Ona ga je jednom videla iz kola posle 7 godina – prešao je na drugu stranu ulice.
“To je bolni trenutak koji nikad neću da zaboravim. Prošao je sin pored mene praveći se da me ne vidi, otišao je samo na drugu stranu ulice, a ja sam ostala da se pitam šta se desilo”.
„Mislim da nije oženjen. Ima gde da dođe. Ima svoju kuću. Mi bismo ga prihvatili u bilo koje vreme, samo da ga zagrlimo. Potreban nam je više nego ikada, makar kao moralna podrška. Ne mogu više da smirim Mehmeda, često je uznemiren. Sve smo u životu radili za njih.“
Majčinska ljubav ne poznaje granice
Arifa završava svoju potresnu ispovest glasom koji jedva izgovara reči:
„Samo da se javi. Da znamo da je dobro. Sve bih mu oprostila. Majka sam. Samo želim da se vrati, da ne odemo sa ovog sveta a da ga još jednom ne vidimo.“