Majka nam je uvijek govorila da je otac otišao jer nije htio da ima djecu.
Rekla nam je da smo mu bili teret.
Odrasli smo s tom mišlju – da nas je otac ostavio jer mu nismo bili dovoljno važni.
Godinama sam živjela s tim bolom.
Svaki put kad bih vidjela oca s djetetom u parku, steglo bi me u grudima.
Svaki put kad bih kupovala poklon za Dan očeva svojim prijateljima, meni nije imao ko da dođe ni na priredbu.
Majka je bila sve što smo imali.
Radila je dan i noć da nas othrani.
Nikad nije rekla nijednu lijepu riječ o njemu.
Za nju je on bio – čovjek koji nas je napustio.
A ja sam, godinama kasnije, odlučila da ga pronađem.
Ne zbog oprosta.
Nego da ga pitam: “Zašto?”
Našla sam ga preko prijatelja.
Živio je samo tri grada dalje.
Ima novu porodicu. Novu djecu. Unuke.
Otišla sam do njega.
Pokucala sam na vrata.
Kad je otvorio, prepoznao me je odmah.
Pogledao me ravno u oči i rekao:
„Šta sad hoćeš?“
Ni pozdrav, ni zagrljaj, ni suza.
Ni objašnjenje.
Stajala sam na njegovom pragu kao prosjak.
Pitala sam ga:
„Zašto si nas ostavio?“
A on je samo slegnuo ramenima i rekao:
„Bilo je lakše tako.“
Lakše?
Lakše je bilo otići i zaboraviti da postojimo?
Dok sam stajala tamo, čula sam iza njega dječji smijeh.
Njegova unučad iz drugog braka.
Njima je bio deda. Meni – niko.
Okrenula sam se i otišla.
Dok sam se spuštala niz stepenice, shvatila sam nešto strašno:
Ne boli me to što nas je napustio.
Boli me što je mogao da voli – samo nije htio nas.
PREUZETO