Moja maćeha, Ana, odgajala me od moje sedme godine. Moja mama se preudala i preselila u drugu saveznu državu. Sada imam 28 godina i udajem se. Moja mama mi je rekla da neće doći na svadbu ako bude prisutna i Ana. Rekla sam Ani: „Volim te, ali krv je krv.“ Ona se samo nasmešila.
Na jutro mog velikog dana, zaledila sam se kad sam primila poziv od Ane. Rekla je: „I sama ćeš jednog dana imati decu i razumećeš da je majka ona koja te odgaja, koja se svega odriče zbog tebe — ne samo ona koja te rodi.“ Zatim je prekinula vezu.
U panici sam otrčala kod tate da razgovaram s njom, ali sam bila užasnuta kad sam otkrila da je otišla i odnela sve svoje stvari. Ostalo je samo pismo upućeno mom tati. U njemu je pisalo da odlazi jer više ne oseća da ima mesto u našoj porodici.
Srušila sam se u suzama. Moje venčanje je bilo uništeno.
Nisam želela da stvari odu ovako daleko. Samo sam htela da moja biološka majka stoji pored mene na mom velikom danu. Zar je to stvarno bilo previše da tražim?
PREUZETO