Uvijek smo bili bliski.
Kad smo bili djeca, ja sam mu nosila užinu u školu, branila ga kad ga stariji maltretiraju, davala mu posljednji komad hljeba.
Kad je porastao, pomagala sam mu da nađe posao.
Kad je pravio svadbu, prodala sam svoje zlatno prstenje da mu dam za troškove.
Kad mu se rodilo prvo dijete, ja sam kupila kolica.
Za drugo sam kupila krevetac.
Za treće više nisam imala šta da prodam – ali sam se opet snašla.
Uvijek sam govorila sebi: „On je moj brat. Krv nije voda.“
A onda je došao dan kad sam ja ostala bez svega.
Ostala sam bez posla.
Ostala sam bez muža, otišao je drugoj.
Ostala sam i bez zdravlja. Srce mi je oslabilo, pritisak skočio, doktor mi rekao: “Ne smijete više biti pod stresom.”
Kako da ne budem?
Mjesecima nisam imala ni za lijekove.
A znate gdje sam prvo otišla?
Kod njega.
Pokucala sam na vrata.
Otvorila mi je snaha. Pitala sam:
„Je li kod kuće?“
Rekla mi je da jeste, ali da ne može izaći.
Poslala ga je da mi preko prozora kaže da nema vremena za razgovor.
Rekao mi je, iz svoje dnevne sobe, dok mu je televizor tutnjao iza leđa:
„Ne mogu ti sad pomoći, znaš kakva su vremena.“
Zatvorio mi je prozor pred nosom.
Dok sam se spuštala niz stepenice, sjetila sam se svega što sam mu dala.
Sjetila sam se kako sam ga branila kad su ga tukli.
Sjetila sam se kako sam mu prva kupila nove cipele.
Sjetila sam se i kako je plakao kad je bio mali, a ja ga tješila.
Sad sam ja plakala.
Ali nisam imala ko da me zagrli.
Ljudi kažu da krv nije voda.
Ali ima bratske krvi koja je hladnija od leda.
preuzeto