Radila sam na recepciji bolnice. Prošla sam mnogo toga — plač, radost, rađanja i smrti. Ali tog dana, sve je stalo.
Stari čovjek je umro na trećem spratu. Bio je tih, neprimjetan. Ležao je u bolničkom krevetu skoro mjesec dana. Niko mu nije dolazio. Niko nije zvao. Niko ga nije tražio.
Kad su ga pokušali identifikovati i pozvati rodbinu, odgovor je bio kratak:
„Nema nikoga. Sam je došao, sam je i otišao.“
Ali ja sam znala da to nije istina.
Zvala sam glavnu sestru, zamolila da mi pokaže njegove stvari. Među starim košuljama i jednim požutjelim rokovnikom, pronašla sam sliku. Bio je to on — mlađi, nasmijan, s djetetom u naručju. A iza njih – žena s najsvjetlijim osmijehom koji sam ikad vidjela.
Zastalo mi je srce.
Jer dijete na slici… bila sam ja.
Imala sam samo dvije godine kada je moj otac nestao. Majka je uvijek govorila da nas je napustio. Da je otišao, da nije mario. Mrzila sam ga godinama.
Ali istina je bila drugačija.
U rokovniku je pisalo sve: kako je bio prisiljen da ode, kako su mu prijetili, kako je pratio moj život iz daljine, donosio poklone koje nikad nisam dobila, ostavljao novac koji majka nije prihvatala. Bio je svuda — samo iz sjene.
Na zadnjoj stranici je pisalo:
„Ako ikada pročitaš ovo, znaj da te nisam nikada napustio. Samo sam te štitio.“
Stajala sam pored hladnog tijela čovjeka kojeg sam godinama mrzila.
I plakala sam kao dijete.
Jer on nije bio niko.
On je bio moj otac.
preuzeto