– A zašto nisi zvao, nisi upozorio? rekla je tetka i zagrlila nećaka. A Marija nije došla sa decom? – Ne, nisu uspeli. U gradu je ostalo”, odgovorio je čovek. Tetka Galija je brzo postavila sto, večerala, a žena je glatko prešla na važan razgovor. – Evo pogleda šta sam pronašla u prtljažniku u ostavi – odjednom je rekla tetka Galina. Nikolaj je radoznalo izvadio komad papira iz fioke i počeo da čita. Dok je čitao, njegovo lice se menjalo. Ne brini se, pokušala je da smiri svog nećaka tetka Gala, to je već toliko godina! Možda se vaše zdravlje od tada promenilo. I sam razmisli, odgajao si dvoje dece, šta ih je vetar naduvao!
Te noći Nikolaj je ostao da prenoći kod tetke. Celu noć nije zatvorio oko. Ipak, zaključak sa kojim se danas upoznao odnosio se upravo na njega. Istina objavljen je davno, nakon što se razboleo sa sedam godina. Ovaj zaključak je pokazao da nakon bolesti koju je pretrpeo u budućnosti ne može imati dece. Naravno, ovaj dokument je izdat Nikolasovoj majci, a Nikolaj nije znao za njega ni sluhom ni duhom. “Možda je to neka greška”, mislio je Nikolaj, ” jer ako verujem u ovaj papir, odgajao sam i odgajao tuđu decu. Ali to ne može biti tako. Prilično sam siguran u svoju ženu.”Majka Nikolaja je nestala kada nije imao ni deset godina. Ubrzo je otac doveo drugu ženu u kuću.
Od tada, desetogodišnji Nikolaj je sve češće ostao da prenoći kod svoje tetke koja je živela u susednoj kući. Tetka Galina je bila mlađa sestra Nikolajeve majke. Dečak se brzo vezao za nju. I ona mu je u suštini zamenila majku. Nakon službe Nikolaj nije želeo da se vrati u rodno selo. Prvo, tamo nije bilo posla, a drugo, Nikolaj nekako nije razvio odnos sa ocem. Zaustavivši se u gradu, Nikolaj se uvredio na posao vozača, a morao je da živi u hostelu. Nabavljajući vozačko iskustvo, prijavio se u kamiondžije. I ubrzo je kupio svoje stanove. Tada je bilo Upoznavanje Marije. Da će imati dete, obavestila ga je i pre nego što je brak registrovan. Živeli su prijateljski.
I tri godine nakon rođenja ćerke, sin se pojavio u porodici. Bliže četrdeset godina, sa malim kapitalom, Nikolaj je napustio kamiondžije. I ubrzo je registrovao svoju firmu za prevoz tereta. Počevši od malog, firma se postepeno širila i za nekoliko godina počela je da donosi stabilan prihod. Odmah od tetke Nikolaj je otišao u prestonicu. Dok je bio u mraku, jednostavno se nije mogao vratiti kući. U Kijevu je prošao inspekciju, a njegove pretpostavke su potvrđene. Nikolaj se nije vratio kući. – Nikola je došao”, obradovala se Supruga. – Hoćeš li ručati? “Ne”, kratko joj je odgovorio, i stavio pred nju izlaz koji mu je dat. – Šta je to? – iznenađene oči je napravila žena. “A to je”, rekao je Nikolaj.
– Papir koji kaže da u ovom životu nisam mogao imati decu. Žena je, ohnuvši, sedela na stolici. – Pa, ono što kažeš, Nikola, je neka greška. “Nastavićete da varate”, rekao je Nikolaj. – Više me nećete videti ovde. OK, pokušaću da objasnim sve, složila se Supruga. Iz Marijine priče je bilo da je još u školi počeo da se brine o njoj. Posle škole nastavili su da se zabavljaju. A onda se neočekivano okrenuo njenoj prijateljici. – Tada sam te upoznala. Ubrzo sam shvatio da ću imati dete. U tom trenutku nisam imao puno poverenja da je to vaše dete, ali nisam imao ni drugog. Bila sam zabrinuta da priznam roditeljima svoju trudnoću. Brak je bio moje spasenje.
“Pa, sa prvim detetom je sve jasno”, zaustavio je Nikolajevu ženu. – Ovde bih te mogao razumeti i oprostiti. I kako objašnjavate rođenje drugog deteta? A onda su iz Marijinih očiju potekle suze. I ona je, brišući ih lodonom, nastavila svoju priču. – Tada ste radili kao kamiondžija, često ste bili na putu. Jednog dana sam ga ponovo upoznala, moja prva ljubav. Predložio mi je da provedem veče zajedno. Ne znam šta me je našlo, ali sam ga pratila. Nikad ga više nisam upoznala. I za tu izdaju ne mogu sebi oprostiti do sada. Tek tada sam shvatio da je samo ushićen. A ti si ljubav mog života. Kada je Marija završila svoju priču, Nikolaj je nastavio da sedi za stolom sa rukama oko glave. – Nikola, molim te, ne beži od mene. Neću moći da živim bez tebe. – Ne mogu da te vidim-rekao je Nikolaj i krenuo ka izlazu.
Žena je krenula za njim sa suzama, a on je, ne okrećući se, zalupio vrata za sobom. Da bi se nekako odvratio, Nikolaj je sve dane provodio na svom poslu. A za vikend je ponovo otišao u selo kod tetke Galine. Posebno mu je bilo teško noću. Ceo život je bio hladan, razmišljao je, gledajući u plafon. – I za šta mi je sve ovo? Pa, kako dalje živeti s tim? Ujutru su ga pobedila kontradiktorna mišljenja. – Recimo da sam saznao da ne mogu da imam decu još kad sam se vratio iz službe. Teško da bih u ovom slučaju imao porodicu. i nikada ne bih znao radost očinstva. Radovao sam se kad sam video kako moja deca preduzimaju prve korake. A koliko se drugih srećnih sitnica dogodilo u mom porodičnom životu. Zahvaljujući svom neznanju uspeo sam da postanem srećna osoba. U nedelju su njegova deca došla u selo Nikolaju.
– Tata, ne znam šta ti se tamo dogodilo sa mamom, ali od nas si nešto okrenuo, ti šta, ni nas ne želiš videti? – Rekla je ćerka sa praga. – Pa, šta kažeš Moja ćerka, i dalje te volim, ali imam ozbiljne razlike sa mamom. – Tata, vrati se majci, ona plače dan i noć. Brinem se za nju, bez obzira na to šta se dogodilo, sin je ušao u razgovor. – Tata, prestani da se zameriš mami. Mogu da vas obradujem, uskoro ćete vi i mama postati Deda i baka”, podelila je svoju radost sa ocem ćerka. Nikolaj je, zagrlivši ćerku, rekao: “To je dobra vest! – Tata, a mi nećemo ići bez tebe-rekao je sin čvrsto-prestani da se svodiš. Da li je moguće, nakon što smo živeli toliko godina zajedno, zbog nečega se razdvojiti. – U redu, nagovorili smo-nasmešio se Nikolaj-idemo kući.
PREUZETO