Usred brda i starih kuća sela Trnava, blizu Novog Pazara, živi nana Mejrem. Prešla je osamdesetu i njeno lice, iscrtano borama, priča priče jednog dugog života – i večne, tihe čežnje.
Svakog jutra, prije nego što skuha kafu, proviri kroz prozor ili pređe prag, postavlja isto pitanje:
– Gdje li je moj sin?
Prošlo je četiri decenije otkako ga je posljednji put vidjela. Ni traga, ni glasa. Samo tišina koja boli. U njenim očima, nada tinja – možda je živ, možda je negdje daleko, možda… možda ju je zaboravio.
– Možda je poginuo, možda me zaboravio, možda… ko zna gdje je – kaže Mejrem, glasom koji dira i najtvrđa srca, dok razgovara sa jedinim posjetiocem kog je imala u dugom vremenskom periodu – Tamarom Misirlić, poznatom humanitarkom iz Vranja.
Kada je ugledala Tamaru, kako je zabilježeno na snimku objavljenom na mrežama, nana Mejrem je učinila ono što bi svaka majka – zagrlila je. Snažno.
Ne zbog obične ljudske bliskosti, već kao da tim zagrljajem pokušava dozvati sina, da mu poruči: “Čekam te, još uvijek.”
– Evo me, nano, grli me koliko god ti srce želi – rekla je Tamara koja je posjetila Mejrem i donijela pomoć da ublaži njene usamljene dane u starosti.
I nana je grlila. Šutila, ljubila, plakala, milovala.
Taj zagrljaj bio je vapaj jedne majke, bol koju nosi samo ona koja četrdeset godina čeka i sanja svoje dijete.
Na Tamarino pitanje da li ima neku želju, sa suzama u očima rekla je:
– Imam, da vidim sina.
PREUZETO