Sunce udara kroz prozor i greje mi ruke, ali iznutra me i dalje hladi ista praznina. Sedim sama u sobi doma za stare, okružena tišinom i stvarima koje više nikom ništa ne znače osim meni. Zovem se Radmila. Imam 78 godina. Majka sam troje dece. Bar sam nekada verovala da jesam.
U životu nisam tražila mnogo. Samo da ih izvedem na put. Da ih školujem, da imaju ono što ja nisam. Znaš ono kad kažeš sebi: “Neka meni bude teško, samo da njima bude lakše”? E, tako sam živela.
Nosila sam ih na rukama dok su plakali. Odricala se ručka da bih im kupila knjige. Bila i otac i majka, jer je njihov otac otišao kad je bilo najteže. Nikad nisam pitala zašto. Samo sam nastavila – za njih.
Foto: Shutterstock
Kad su odrasli, pomagala sam im da stanu na noge. Dala im sve što sam imala, pa čak i stan – “da ne plaćaju kiriju dok se snađu”. Mislila sam – kad ostarim, imaće mi ko doneti čaj, ko da mi drži ruku kad me zaboli. Mislila sam – barem tada ću imati njih.
A onda su jednog dana samo rekli: “Mama, ne možeš više sama.” ; “Mama, ovde će ti biti lepše.”
Spakovali me. Kao da sam višak. Kao da nisam ona koja ih je stvarala, nosila, hranila, uspavljivala.
Zovu me ovde “baka Rada”. Neki dan je jedna sestra rekla da sam uvek nasmejana. Ne zna da taj osmeh više nikoga ne greje, osim mene – da sakrijem bol. Naveče, kad se ugase svetla, često plačem tiho, da ne probudim druge. Gledam u plafon i pitam se – gde sam pogrešila?
Sad me niko ne zove. Ne pitaju kako mi je. Praznici prođu, rođendani – tišina. Ponekad gledam u vrata, nadajući se da će neko od njih ući. Da će reći: “Došla sam, mama. Nedostajala si mi.”
Foto: Shutterstock
Ali vrata ostaju zatvorena. A ja se pitam:
Da li je moguće da sam bila majka samo dok su im trebali ruke, a sada više ne?
Kažu ovde da sam jaka. Da se nikad ne žalim. A ne znaju da svako veče, kad svi zaspu, pričam sebi tiho u mraku:
“Radmila, nisi pogrešila što si ih volela. Pogrešila si što si verovala da će ti ljubav biti vraćena.”
PREUZETO