Mnoge žene tiho pate – dok ih svi vide nasmijane
Mnoge žene širom svijeta svakodnevno nose teret tihe patnje, skrivene iza osmijeha. Biti žena koja se žrtvuje za druge ne znači biti slaba – to često znači biti predugo jaka, upravo tamo gdje drugi nikad nisu imali snage biti.
Mnogi se suočavaju s teškom dilemom kada njihovi najbliži ostare ili se razbole i postanu ovisni o tuđoj pomoći: je li ispravno pružiti im najbolju moguću njegu u specijaliziranom domu, ili ustrajati na brizi u vlastitom domu, iako to iscrpljuje cijelu obitelj?
Nekima tek kasnije postane jasno – upravo dom im je pružio dostojanstvo i mir u trenucima kad više nisu mogli brinuti sami o sebi, dok je članovima obitelji omogućio da zadrže energiju i emocionalnu stabilnost, piše Stil.
Snaga i teret moje tetke Duške
Odrasla sam slušajući priče o snazi i požrtvovnosti moje tetke Duške – žene koja je uvijek stavljala obitelj ispred svega, i koja se nikad nije obazirala na tuđa mišljenja. No, kada je njezin muž obolio i postao potpuno nepokretan, nije htjela ni čuti za dom – preuzela je svu brigu na sebe.
U njezinu srcu vodila se borba između ljubavi i odgovornosti prema suprugu, ali i straha od osude. Vjerovala je da bi slanje muža u dom bila izdaja čovjeka s kojim je provela cijeli život. I premda je bila iscrpljena, i premda smo joj svi pokušavali pomoći, nije mogla pobjeći od misli: “Što će reći ljudi?”
Godinama su se borili s njegovim zdravljem, ali posljednja godina bila je posebno teška. Tetak je bio potpuno vezan za krevet – nepokretan, ovisan o pomoći u svakom pogledu. Tetka je vjerovala da će sve moći riješiti kod kuće, unutar njihova toplog doma. No, stvarnost je bila drukčija.
Pelene, hranjenje na slamčicu, okretanje svaka dva sata da ne dobije dekubituse – sve to postalo je svakodnevna rutina. Obitelj se smjenjivala u brizi: tetka, moja mama i još nekoliko bližih rođaka. Uz posao i svoje obaveze, davali su sve od sebe. Unajmljena je i medicinska sestra koja je dolazila nekoliko puta tjedno.
Ali, najveći teret ostajao je na tetkinim leđima. Gledala je kako joj muž svakim danom nestaje – fizički je bio tu, ali ga je bolest polako udaljavala. Sve češće ju nije prepoznavao, zaboravljao gdje je, tko je ona, tko su ljudi oko njega.
Za tetku je dom bio neprihvatljiva opcija. Govorila je:
“Što će ljudi reći? Da ga dam tamo – kao da nema nikog svog.”
Iza te rečenice krila se čitava lavina emocija: strah od osude, sram, krivnja. Pomisao da će netko reći da je napustila čovjeka koji joj je bio sve – bila je neizdrživa.
U posljednjim mjesecima, i ona i svi mi bili smo na ivici snage. Bilo je noći kad nije spavala – iscrpljena, ali obuzeta krivnjom. Znala je da kraj dolazi. Nekoliko dana prije smrti, tetak joj je rekao nešto što nas je sve duboko potreslo:
“Duška, njeguj ti mene, ali ako mi je data bolest, ti nemoj oboljeti od tuge. Nemoj plakati predamnom.”
Kad je preminuo, tetka je prvi put osjetila nešto što nije znala kako nazvati – možda mir, možda olakšanje. Nije više patio on. Ni ona. Ni mi. No, i sama je teško oboljela. Ostatak života provela je po bolnicama, vadeći nalaze, noseći nevidljive posljedice tog dugotrajnog umora.
Iako tvrdi da se ne kaje i da bi sve isto ponovila – duboko u sebi zna da dio svega toga nije bio samo zbog njega, već i zbog te tihe, neizgovorene presude društva.
preuzeto