Vuk je pogledao psa s prijekorom i upitao:
— Rođače… reci mi, što misliš o ljudima?
Pas je spustio pogled. Glas mu je bio tih, umoran:
— Kad žele nekoga uvrijediti… nazovu ga psom.
Vuk podiže obrvu, iznenađen:
— Jesi li povrijedio njihovu djecu?
— Nisam.
— Jesi li ih izdao?
— Nikada.
— Jesi li bdio nad njima, štitio ih od mene, noć za noći?
— Da, uvijek.
Vuk se gorko nasmiješio:
— A reci mi… kako nazivaju one kojima se dive? Hrabre, pametne, neovisne?
Pas je uzdahnuo:
— Zovu ih… vukovima.
Nastala je tišina. Napokon je vuk, s osmijehom, odmahnuo glavom:
— Zar ti nismo od početka govorili da budeš jedan od nas?
Ja sam im uništavao stada, plašio im djecu, zadavao im muke…
A ipak, kad žele nekoga uzvisiti — usporede ga sa mnom.
Približio se psu i dodao šaptom:
— Zapamti to, rođače: ljudi poštuju onoga koji ih tlači… a ponižavaju onoga koji im je bio vjeran. Ni ja ne razumijem to, ali jednostavno su takvi.
(Nepoznat autor)