U današnjem članku govorićemo o jednoj izuzetnoj mladoj ženi čije nesebično srce i dela govore više od hiljadu reči. Tamara Misirlić, devojka iz Vranja stara svega 22 godine, postala je simbol humanosti i dobrote na prostoru bivše Jugoslavije, ali i šire.
U vremenu kada su mnogi okrenuti samo sebi, Tamara pokazuje da je moguće biti mlad i posvećen drugima. Njena misija je da pomogne onima koji su zaboravljeni, ostavljeni i bez podrške. Do sada je uspela da pruži krov nad glavom za više od 200 porodica, vrativši veru u ljude i osmeh na lica onih kojima je život bio surov saputnik.
- Jedna od priča koja je posebno potresla javnost jeste njena nedavna poseta baki Nevenki, ženi koja ima 93 godine i živi potpuno sama u Kozarskoj Dubici. Tamara je, kao i mnogo puta pre, zakucala na vrata osobe kojoj je bila potrebna ne samo pomoć, već i prisustvo – ono ljudsko, iskreno i toplo. Kada je otvorila vrata, baka Nevenka ju je pogledala kao da ne veruje da vidi osobu od krvi i mesa ispred sebe. „Niko ne dolazi. Niko više ne ulazi u ovu kuću kao čovek,“ bile su reči koje su se Tamari duboko urezale u srce.
Taj susret je bio daleko više od obične posete – bio je susret dve duše, onih koji se nikada pre nisu sreli, ali kao da su se celog života tražili. Baka je, ganuta do suza, izgovorila: „Nemoj još, nemoj ići“, i držala Tamaru kao da je poslednje svetlo u životu koji polako gasne. Kada je Tamara predložila da skuva kafu, baka je počela da plače, rekavši da joj je to najslađa kafa koju je ikada popila.
U tim trenucima, sedeći preko puta bake, Tamara je razmišljala koliko je strašno što kao društvo dopuštamo da ovakvi ljudi budu zaboravljeni. Ljudi koji su nekada gradili ovu zemlju, učili nas poštenju, ponosu i dostojanstvu, sada sede sami, bez ikoga da ih upita kako su. Nisu im potrebne velike stvari, luksuz ili novac – traže samo nečije prisustvo, nečiji glas, jednu šolju kafe koju ne moraju sami da piju.
Zato Tamara nije ostala samo na lepim rečima. U svojoj objavi pozvala je sve nas da ne zatvaramo oči pred stvarnošću koja se često dešava upravo tu – iza kapije komšijske kuće, iza prozora koji godinama nisu otvoreni. Apelovala je da ne prolazimo pored starijih kao da ne postoje, da ne odlažemo odlazak u posetu za „sutra“, jer jednog dana tog sutra možda više neće biti.
- „Jednog dana neće više biti prozora na kom čekaju. Ni vrata koja se otvaraju. Zato zakucaj sada. Zato voli sada,“ bile su reči koje su zaključile ovu emotivnu priču, ostavljajući snažnu poruku svima koji su je pročitali.
Ono što Tamara radi nije samo humanitarni rad u klasičnom smislu. To je životna filozofija ljubavi, brige i saosećanja. Njeni postupci nas podsećaju da je dovoljno biti čovek – pružiti ruku, uputiti osmeh, poslušati nekoga. U svetu gde se sve meri lajkovima, Tamara meri uspeh po tome koliko je osmeha vratila, koliko je ruku stisnula i koliko je ljudi ponovo osetilo da nisu sami.
Njen rad se ne završava samo na jednokratnim akcijama. Ona gradi kuće, renovira domove, donosi ogrev, lekove, odeću i obuću, ali najvažnije – donosi nadu. Nada je ono što pokreće njene korisnike, ali i nju samu. U njenim očima nema zaboravljenih – samo onih koje još nije stigla da obiđe.
Priče poput ove bude u ljudima ono najlepše – želju da učine nešto, ma kako malo delovalo. Tamara nas podseća da humanost nije rezervisana za bogate, poznate ili moćne. Svako od nas može da bude razlog nečijeg osmeha. Možda ne možemo pomoći svima, ali možemo pomoći nekome.
Na kraju, ova mlada devojka iz Vranja nije samo humanitarka – ona je simbol nade, glas onih koji ćute, i ruka koju svi žele da osete na ramenu kada im je najteže. Njene godine su male, ali njeno srce je ogromno – i u njemu ima mesta za svakoga.