Kad se Slavica vratila u Leskovac iz Nemačke, napisala je deci: Izvinite, sinovi moji, što vas je majka željna ostala
Piše: Slavica iz Leskovca
Kad sam 1985. godine otišla u Nemačku, nosila sam u rukama sina od dve godine i torbu punu nade. U stomaku mi je rasla nada druga – moj drugi sin. Suprug je već bio tamo, radio je godinama, ali život nije bio lak. Išli smo da „zaradimo za kuću“, da se jednog dana vratimo u Leskovac sa punim rukama svega što ovde nismo mogli da imamo.
Rodila sam drugo dete u Nemačkoj. Obojicu sam vrlo brzo poslala u vrtić, jer je svaki sat rada bio važan. Nisam brojala dane, brojala sam smene. Nemačka mi je dala mnogo – posao, platu, sigurnost. Ali sam dan po dan počela da gubim ono što nijedna zemlja ne može da vrati – detinjstvo moje dece.
Radila sam po 12, nekad i 16 sati dnevno. Ujutru ih ostavim u vrtiću, uveče ih zateknem kako spavaju. Vikendom, ako nisam radila, spavam iscrpljena. Njihove prve reči, prve korake, prve tuge i prve radosti gledale su vaspitačice i učiteljice. Ja sam sve to slušala – sa zakašnjenjem, iz druge ruke, kao tuđinac u sopstvenoj porodici.
Godine su prolazile. Zidali smo kuću u Leskovcu ciglu po ciglu, ali se među nama pravio drugi zid – onaj tišine i nepoznanstva. Kad su porasli, sinovi su ostali u Nemačkoj. Njima je to dom. Imaju svoje poslove, porodice, decu. Dolaze kad mogu, ali to „kad mogu“ je jednom godišnje, a nekad ni tada.
Ja sam se, konačno, vratila. Leskovac me dočekao raširenih ruku, ali srce prazno. Kuća velika, lepa, puna stvari – a prazna. Zidovi ćute, ne smeje se niko. Kad sam sela na terasu i pogledala oko sebe, napisala sam poruku svojim sinovima:
„Izvinite, sinovi moji, što vas je majka željna ostala. Nemačka mi je dala sve – krov, sigurnost, penziju. Ali mi je uzela vas. A majci, kad ostarim, ne treba kuća – treba glas deteta u hodniku, ruka unuka na ramenu.“
Danas često gledam njihove slike. Zamišljam kako bi bilo da sam ostala, da smo zajedno prolazili život, da smo gradili ne kuću, već odnose. Nemačka je zemlja reda, ali srce nema red. Srce hoće zagrljaj, miris doma, jutro s porodicom.
Ne žalim zbog onog što sam uradila – jer smo svi radili kako smo znali. Ali želim da svaka mlada majka, koja spakuje dete u kofer i ode u beli svet da „zaradi za kuću“, zna – neka pazi da ne ostane bez doma. Jer kuća i dom nisu isto.
Dom su ljudi. I vreme provedeno s njima.
STIL