Moji roditelji, koji žive na selu, ljetos su uzeli psa.
Otišla ja da ih posjetim i da vidim psa, i slučajno snimim nesvakidašnji “razgovor” mog oca sa psom.
Snimak ide, doslovce, ovako:
“Ajde poručkaj to pa da te vodim da upoznaš parohiju. Vidi dole, gdje ti pokazujem, e tu imamo naše ovce, 2 jagnjeta, kokoške i ćurke. Sa ovcama ćeš lako, dan-dva će budu u čudu, a poslije nema problema. E jagnje, ovo veće, ono samo na prvi pogled izgleda umiljato. Gadno je, rogovi mu ko biku. Oće da bije. Al’ ne brini, neće ono tebe, ono se bije samo sa oni drugim jagnjetom. Kokoške da ne juriš i da ne diraš jaja. Mada, one nisu snijele jaje od Božića. Pjetao oće da juri, ti bre pokaži da si muško pa mu se osvrni. E sa ćurkama ne ulazi u diskusiju. 25kg svaka pa kad rašire ono perje… da vi’š kako Sneža (majka) bježi od njih. Sa njima samo prijateljski. Eee, imamo i zeca. Nije naš, nego Mikijev (komšija), al’ stalno dolazi kod nas, valjda mu trava ljepša. Njega ti se i ne isplati da juriš. Si razumio, aj idemo sad.”
(Izvor: Ispovesti.com)
