“Čvrsto sam spavala, kada me odjednom probudila buka glasnog zujanja prekidana kikotanjem. Pogledam pored sebe, a tamo je moj muž, u nekom čudnom transu, zuji i kikoće se u krevetu. Prodrmam ga. Nema reakcije. Upalim svjetlo, a on se ni ne trzne, već počne mahati rukama.
Pozovem hitnu pomoć, i medicinski tehničari dolaze. Tokom tog vremena, on se polako počne vraćati sebi i počne govoriti. Oni insistiraju da ga odvedu u bolnicu.
Provodimo nekoliko sati tamo, a za to vrijeme on počinje vikati na mene što sam pozvala hitnu. Skine svoj vjenčani prsten, baci ga u smeće i kaže mi da sam užasna osoba koju nikada više ne želi vidjeti. Tada me medicinske sestre posjednu i objasne mi šta se događa.
Na užas, informišu me da on ima bipolarni poremećaj. U dubokoj je maniji i psihotičan. Prisilno ga hospitaliziraju, i on provodi narednih nekoliko sedmica oporavljajući se. U tom periodu, tugovala sam kao da sam ga gledala kako umire. Gledati svog partnera kako potpuno gubi razum je toliko bolno. Njegovo tijelo je tu, ali on nije. Trebalo mi je dugo vremena da se oporavim.
Danas, dvije godine kasnije, stabilan je zahvaljujući pravoj terapiji. Sposoban je raditi, vratio se sebi i sve smo raspravili. To je okrutna bolest, ali može se liječiti.”
(Izvor: Brightside)