Roditeljstvo je bez sumnje jedna od najizazovnijih uloga u životu.
Dok svako može postati roditelj, ne uspijevaju svi u tome. Biti dobar i učinkovit roditelj zahtijeva veliku odgovornost, strpljenje i unutarnju snagu.
Nažalost, postoji bezbroj grešaka koje roditelji mogu napraviti, a koje mogu duboko utjecati na njihovu djecu, ponekad ostavljajući trajne emocionalne ožiljke.
1. Otkriti djetetove tajne.
Povjeravanje tajne odrasloj osobi veliki je korak za dijete. To je test autoriteta i način podrške prijateljstvu. No, ako roditelj se smije ili se ljuti umjesto da čuva tajnu, a zatim je još i ispriča svima, povjerenje u toj porodici će se zauvijek izgubiti. Vrlo često to dovodi do toga da djeca ne žele roditeljima reći ništa.
2. Biti strog i kontrolirajući.
Autoritarni roditelji su izrazito strogi i snažno kontroliraju svoju djecu. Očekuju poslušnost bez pitanja, a svaki pokušaj pregovaranja doživljava se kao nepoštovanje ili drskost. Ovi roditelji obično ignoriraju osjećaje i mišljenja svoje djece, provodeći pravila putem kazne umjesto discipline. Često opravdavaju svoj pristup kao “veliku ljubav”, vjerujući da time pripremaju svoju djecu za izazove stvarnog svijeta.
Međutim, ovaj stil roditeljstva može biti štetan. Djeca koja odrastaju u autoritarnim kućanstvima obično su manje neovisna, bore se s nesigurnošću i niskim samopouzdanjem, a često im nedostaju osnovne socijalne vještine potrebne za vođenje. To je zato što se njihovi glasovi ne čuju, a odluke se donose umjesto njih, što ograničava njihovu sposobnost da razviju samopouzdanje i autonomiju.
3. Natjerati svoje dijete da pomisli da nemate vremena za njih.
Emocionalno zapostavljajući roditelji ne odbacuju svoju djecu potpuno, ali im ne pružaju mnogo pažnje. Kada ti roditelji ostare, shvate da iz nekog razloga njihova djeca ne pokazuju dovoljno ljubavi, brige i poštovanja. No, tu nema ničega iznenađujućeg.
4. Misliti da svako dijete treba imati brata ili sestru.
Često se čini da ljudi izvan porodice bolje znaju što mladi roditelji trebaju raditi. Lako je prijateljima i susjedima reći stvari poput: “Vrijeme je da dobiješ drugo dijete,” ili pretpostaviti da bi majka i otac nužno trebali imati dječaka ili djevojčicu, ili misliti da će beba koja nedostaje pažnje dobiti više kada se pojavi mali brat ili sestra. Naravno, malo ljudi žuri slijediti takve savjete, ali ih to užasno iritira.
5. Ne dopustiti djeci da pokažu svoje emocije.
“Zašto plačeš kao beba?” “Pogledaj! Svi te gledaju i smiju se!” “Nisi lijepa kada plačeš, prestani odmah!” — mnogi roditelji su uvjereni da je sramoćenje djece zbog plakanja jedini način da ih natjeraju da prestanu. No, jedina stvar na koju ova reakcija može dovesti jest da djeca postanu povučena i sramežljiva. Plakanje kada te nešto boli je normalno. Djeca trebaju moći nositi se s neugodnim emocijama.
6. Stvaranje rodnih podjela među djecom.
Ovo je vrlo česta situacija u prodicama gdje je jedno dijete više voljeno. Na primjer, starije dijete treba obavljati dužnosti roditelja, a kažnjava se za svaku sitnicu, dok mlađe dijete prolazi bez posljedica. Starije dijete može biti od njega zahtijevano da bude uzor mlađem. Ako roditelji ne primijete ovaj problem, sukob između braće i sestara može postati vrlo ozbiljan.
7. Stidjeti se zabavljati se s djecom.
Djeca često oponašaju ponašanje svojih roditelja. To se također odnosi na zabavu. Stoga, igre i zajedničko zabavljanje igraju veliku ulogu u njihovom odgoju, zajedno s učenjem i ozbiljnim razgovorima.
8.Misliti da dijete treba jesti ono što mu se daje.
Ako ste ikada probali pire od brokule, vjerojatno razumijete da ne može svaki odrasli natjerati sebe da ga pojede, dok ga bebe jedu s užitkom. Okusi hrane među djecom i odraslima mogu se razlikovati, i to je potpuno normalno. Zato nije ništa loše u tome što dijete odbija jesti kašu koju ne voli. Na kraju krajeva, postoji mnogo jela koja i mnogi odrasli odbacuju.
9.Projektirati vlastite želje na dijetetu.
Ponekad, često nesvjesno, projektiramo svoje vlastite strahove, snove i ambicije iz djetinjstva na svoju djecu. Pretpostavljamo da naša djeca osjećaju iste emocije, imaju iste ambicije i doživljavaju stvari na isti način kao što smo to mi radili kao djeca. U osnovi, ponašamo se kao da odgajamo sebe kao djecu.
Možda očekujemo da će slijediti naše strasti umjesto da otkrivaju i razvijaju svoje vlastite. Ova projekcija može otežati da ih percipiramo kao odvojene, jedinstvene pojedince. Umjesto da pretpostavljamo da djeca imaju iste potrebe kao što smo mi imali kada smo bili djeca, roditelji bi trebali obratiti pažnju na prave potrebe, talente i želje svoje djece.
10. Biti previše popustljiv.
Popustljivi roditelji mogu postaviti pravila, ali ih rijetko provode. Često im je teško reći ne ili disciplinirati svoju djecu, dopuštajući lošem ponašanju da se lako zanemari ili oprosti. U ovoj dinamici djeluju više kao prijatelji nego autoriteti. Dok popustljivi roditelji vrlo cijene osjećaje i želje svoje djece, često ih prioritiziraju do te mjere da to može negativno utjecati na razvoj djeteta. Bez jasnih granica, djeca mogu imati problema sa samodisciplinom, odgovornošću i razumijevanjem granica dok odrastaju.
Budući da popustljivi roditelji rijetko provode disciplinu, njihova djeca mogu se boriti s samokontrolom i imati poteškoća s pridržavanjem pravila, što može negativno utjecati na njihove socijalne interakcije. Ova djeca mogu razviti osjećaj privilegiranosti, očekujući da dobiju što god požele bez suočavanja s posljedicama. Uz to, djeca koja odrastaju u popustljivim kućanstvima često doživljavaju nisko samopouzdanje i loše rezultate u školi, budući da nedostatak strukture i smjernica može ometati njihovu sposobnost da ostanu fokusirana i motivirana.
(Novi.ba)