Sa svojih nepunih 20 godina, moj najmlađi brat, četvrto muško dijete u porodici u kojoj smo svi zajedno srastali i odrastali, preselio je sa ovog svijeta na onaj svijet. Kad se to na taj način definiše, malo drugačije zvuči. To njegovo preseljenje je bilo unaprijed određeno od strane Onog Koji s razlogom Određuje i rođenje i smrt, ali za nas ostale djelovalo je kao udarac kojeg nismo mogli ni predvidjeti, niti podnijeti. Ipak, vjernik sa čvrstim ubjeđenjem može prihvatiti i iznijeti težinu iskušenja iznenadnog gubitka voljene osobe, prihvatajući i birajući da bude zadovoljan s Njegovom odredbom.
U ponedjeljak ujutro, te iste sedmice koja će nositi obilježje posljednjih dana njegovog života, on i ja smo doručkovali zajedno. Razgovarali o životu i njegovim izazovima. Potom je spakovao svoje stvari, pripremajući se za polazak. Zagrlili smo se, kako smo inače pokazivali ljubav i podršku jedno drugom.
Na izlazu smo se opet zagrlili. Zahvalio se na svemu i otišao. Sa širokim osmijehom na licu.
Sretan što ide da se konačno odmori sa svojim društvom, nakon stresnih perioda termina ispitnih rokova na fakultetu.
Četvrti dan od našeg zagrljaja, moj suprug mi je saopćio da je Ahmed doživio tešku saobraćajnu nesreću i da više nije sa nama. Ostali smo u nevjerici usporenih nekoliko minuta.
Moj Medo, kako smo ga od milja zvali, nemoguće je da taj zlatni momčić više nikada neće biti u našem društvu.
Kako, zašto? To su pitanja koja gube svoju svrhu u ovakvim životnim situacijama.
Na prvu, bila sam zahvalna na vremenu u bliskoj prošlosti kojeg sam provela s njim. Te uspomene spadaju među najveće dragocjenosti mog života.
Na drugu, bilo mi je teško što mu nisam pružila više od sebe i svog vremena, ali realnost te podsjeti koliko je neprihvatljivo tako razmišljati.
Na treću, razmišljaš o smrti, koliko je neminovna za svakog od nas, a koliko je zaborav prikriva u našem svakodnevnom životu.
Moj brat je imao velike planove za svoj put, još veća očekivanja od sebe i toga što će postati.
Ipak, preselio je prije nego što je počeo drugu godinu svog fakultetskog obrazovanja.
Što znači da jedino što možemo uraditi za sebe jeste prepustiti se toku života da nas vodi, Njegovom određenju i prihvatanju činjenice da će sve ono što je dobro za nas doći u svoje pravo vrijeme.
I ona velika lekcija doživljaja ovog gubitka jeste realno pozicioniranje ovosvjetske trke i dobara, kao najveći podsjetnik da su najčistije vrijednosti daleko od materijalizma, nekupljive i neuporedive, a izvodive onda kada smo svjesni njihovog značaja. Pa izdvojimo vrijeme za svoje voljene osobe. Pružimo drugima ono što bismo i sami željeli da primimo.
Stoga, prigrlimo svoje najbliže jače u ovom danas. Iskoristimo sadašnji momenat kojeg jedino istinski imamo. U trenutnim čudnim vremenima pronađimo vremena za porodicu i prijatelje. I ne dopustimo da nas brige i obaveze udalje od njegovanja islamskih vrijednosti u našem svakodnevnom djelovanju. A On Zna koje su naše namjere i šta nosimo u svojim srcima.
Za Akos.ba piše: Zejneba Adilović Delić