Dječiji psiholog Milica Novković je kroz praksu dugu preko četiri decenije uviđala razne anomalije savremenog načina vaspitavanja djece. Cijeli život tragala je za putevima koji vode do ljubavi i istine. Nerijetko je isticala da porodice više nisu zdrave zbog jedne i glavne prepreke, to je vaspitanje i dresura kaznom i nagradom (ucjenom), a takav model ostavlja trajne posljedice na dijete i kasnije na cijelo društvo.

Obogaćena nevjerovatnim životnim primjerima i pričama tokom dugogodišnje prakse i rada na terenu, školama i vrtićima, detaljno je objašnjavala zašto je došlo do razaranja porodica.

Devedesetih godina prošlog vijeka u sve zemlje u tranziciji prvo je ustoličena promjena u vaspitanju, kako bi se tradicionalno vaspitanje zamijenilo “plišanim”, a do tada postojala su dva vaspitna modela – klasična kazna i lijepa riječ.

– Djeca su znala pravila koja su morala poštovati, nekada milom, nekada silom. Iako je bilo straha od štapa djeca su vremenom razumijevala da su pravila neminovnost. U takvoj porodici bilo je i više ljubavi prema djeci i više poštovanja dece prema roditeljima, odraslima.

Uvijek se zalagala za stvaralačko vaspitavanje.

– Stvaralačko vaspitanje bez kazne i nagrade je potpuno po Hristovom jevanđelju. Djetetu je potrebno da postavimo granice, 21. vijek traži dobrotu, religioznost, poštenje, a to se može postići samo ljubavlju. Porodica koja je uspjela da uđe u stvaralačko vaspitanje, koja je utemeljila svoj život na ljubavi i dobroti, postala je originalna, nova, uvijek svježa, neponovljiva, slobodna, uvijek u skladu sa božanskim principima – podvlačila je Milica Novković.

Upravo njene emocije prema djeci i vaspitanju su bile neopisive, te je otvorila i vrtić 1994. godine, a tada su joj mnoge stvari postale jasne.

– Već smo imali rušenje porodice unazad nekoliko godina i nov način vaspitanja. Dobili smo nakazno i nakaradno vaspitanje, koje ja zovem plišano, a Česi i Slovaci “meko”. Devedesetih godina zajedno sa demokratijom su nam ga ponudili umjesto tradiciolnog odgajanja, za koje ne možemo da kažemo da je bilo baš tako nasilno, više je onaj tatin štap ili mamina varjača bila prijetnja. Ali, proglasili su nas nasilnim i surovim. Jako smo se iskompleksirali. U tradicionalnog porodici su se jasno znali modeli vaspitavanja – rad, red, znalo se šta se smije, a šta ne smije – govorila je.

Isticiala je da dijete voli jasnoću kada dođe u svijet koji ne poznaje.

– Mora da zna šta ga očekuje i šta se od njega traži, jer su svijet i život vrlo komplikovani. Porodica napušta devedesetih autoritarni vaspitni sistem i prepoušta se plišanom.Stalno su prijetili i govorili kako mora štap da se ukine, a svjedoci smo da je sa novim modelima vaspitanja došlo i mnogo više nasilja. Umesto da nam je bolje, nama je gore. Nama je neko podvalio. Dakle, umjesto štapa smo dobili šargarepu.

Nakon svih promjena u odgajanju djeteta koji su potekli od svjetskih stručnjaka iz raznih svjetskih institucija, primijećivala je da su mališani postali nesnosni.

– Kroz tri godine u vrtiću shvatila sam da su djeca postala nesnosna, posebno otkako smo počeli da primijenjujemo pozitivno uslovljavanje i blaga prinuda. Vidite kako je to smišljeno. Vi ste običan roditelj koji barata štapom i prijetnjama, a oni nametnu onda neke stručne izraze. Pa sad ti misli šta ti je to. A ja vam kažem da nije ništa. Naše generacije su radile iz straha. A sada su umetnuli interes između djeteta i rada – ako pokupiš igračke, dobićeš…Dijete na kraju počinje vas da uslovljava, dok momenta kada obrne kolo, izgibili ste bitku u vaspitanju.

Podvlačila je da djeca vrlo lako uočavaju i shvataju stvari, te da roditelji ni ne primijete kako ih mališani “prevare”.

– Tada dijete samo proširuje granice svoje slobode i tu je kraj. To je početak anarhije, kada dijete počinje da gospodari porodicom, kada može sve da uradi i sve da kaže, a nije mu sve na korist, jer ne zna. Došao je na svijet i traži da sve bude uređeno, da ga mama i tata upoznaju sa zakonitostima života, a on to nije dobio.

Smatrala je da “plišano-meko” vaspitanje polako tradicionalne porodice urušavalo iznutra.

– Roditelji su naivno povjerovali da je pozitivno uslovljavanje, ta prastara “šargarepa” zbilja nešto novo, da je to ljubav. Danas su roditelji postali loše sluge svojoj djeci, a djeca njihovi još gori gospodari. To su nove uloge u porodicama našeg vremena, koje su samo logična posljedica plišanog vaspitanja i istovremeno zakonom zabranjenog štapa, isticala je profesorka i objašnjavala:

– Kada dijete pozitivno uslovite govoreći: “Ako pojedeš, ako pokupiš igračke, ako sjedneš na nošu, ako se brzo spremiš za vrtić…daću ti tač telefon, slatkiš, crtaće, igrice, novu igračku, lažno opravdanje”… Onda je sasvim normalno da dobijete pohlepno dijete, koje ništa neće da radi ako nema interes. Prema tome šargarepa, koju svaki roditelj, naročito majke, umeću između djeteta i rada njeguje mito i korupciju, a ne ljubav. Gdje je interes, tu ljubavi nema.

Kada mu prvi put nešto ne dozvolite, uzvratiće vam klasičnom kaznom, koja je roditelju zabranjena.

– Pohlepno dete postaje agresivno jer kada mu prvi put kažete.”Ne, ne može, ne, ne dam, ne nemam…” Dijete vam uzvraća baš onom klasičnom kaznom, koja je roditelju zakonom zabranjena. Može, jer dijete zna da je društveno prezaštićeno, dječijim pravima, da niko ne sme da vikne, a kamoli da ga udari. Tog trenutka uloge su zamijenjene, dijete postaje diktator, roditelj poslušni sluga. Pohlepno i agresivno dijete je i lijeno. Neće da radi u kući, oko sebe, neće u vrtić, neće da uči, da ispunjava normalne porodične obaveze.

Roditelju ne preostaje ništa drugo nego da se pravi kao da je sve normalno, da je dijete centar njegovog života, centar svijeta, a malog diktatora možeš umilostiviti samo potkupljivanjem, kojim uspevaš da ga kontrolišete kako bi bilo šta uradio ili poslušao. Ta kontrola vremenom opada, jer već u pubertetu kontrolu preuzimaju vršnjaci i društvo.

– Kao što vidite nije sve kao što izgleda. Nisu mame i tate voljno postavile dijete na vrh nepostojeće porodične piramide. Oni su samo nekritički prihvatili nametnuto plišano vaspitanje i dobili sve ono čemu su se najmanje nadali. Sve ostalo se događalo i događa bez njihove volje. Rezultati? Pate roditelji, pate i djeca, “šargarepa” luduje, a društvo ženje oluju.

Otkrila je jednom prilikom da otkako su djeca dobila brojeve da mogu da prijave svoje roditelje ukoliko dobiju batine ili im upute ružnu riječ, tada je počelo ratovanje u porodici. Kada je u Sloveniji izglasan taj zakon, oduzeto je preko 1.450 djece.

– A ko to smije nama da oduzima djecu, osim ukoliko nisu ugrožena i zapuštena? Gdje ih vode, da li ih tamo neko bolje vaspitava? Ne. Nego će nam Centri za socijalni rad oduzeti djecu i poslati ih u hraniteljske porodice ili dom, proglasivši roditelje da su nepodobni, jer su nam djeca agresiva, pohlepna, lijena, tvrdoglava. Prezaštićivanje djeteta je donijelo možda i najviše zla – bio je zaključak gospođe Novković.

Gdje nema ljubavi, pažnje, poštenja i razumijevanja, glad za materijalnim, dokazivanjem i prihvatanjem je nepresušna, imajte to na umu.

NOVI.BA