U naselju Bord kod Brčkog nana Munira napunila je 100 godina krajem prošle godine.
Rođena je davne 1921. godine, sa formalnim obrazovanjem nije imala dodira ali je sama naučila da čita i piše.
Udala se u 21. godini a kasnije kao majka rodila je devetoro djece, od toga danas četiri djevojke i tri sina dok je dvoje djece preminulo.
NEMA APETITA
Na pitanje šta najviše voli jesti nije znala pravi odgovor, jer kako kaže sada nema apetita.
Jedam malo, nazor. Ali me ništa ne boli. Dobro pamtim i sve svoje obavljam, klanjam, sve u svemu nemam da me ko sikira, kaže Munira.
U to vrijeme kaže jela se proha, pšenica se mljela, žito.
Otac je imao jednu vodenicu koja je i danas „u životu“.
VRIJEME U KOJEM JE VLADALO POŠTOVANJE
Veliko poštovanje vladalo je u to vrijeme, otac je bio stub porodice i pitao se za sve. Munira kaže kako je za svaki izlazak iz kuće morala oca pitati za dozvolu.
Gore je imao svoje odjeljenje, što vi danas kažete sobu. Valja njemu otići gore i reći odoh tu i tu. I ako ti dozvoli, kada se vratiš, opet da mu javiš se i kažeš došao sam.
Kada je došlo vrijeme udaje ni to nije smjela direktno reći ocu, već preko drugih članova porodice.
Nana Munira istinski je živi dokaz starobosanskog života, tradicije, običaja i zdravog života kakav se živio decenijama ranije.