Agonija traje već godinu i četiri mjeseca. Užasno je buditi se i ići u krevet s mišlju gdje vam je brat, da li je živ.
Ovako govori o agoniji koja traje godinu i četiri mjeseca, Anđela Rođenović, sestra Luke Aleksića iz Nikšića, koji je na misteriozan način nestao sa prekookeanskog broda gdje je bio zaposlen kao električar.
- Znate, mi nijednog trenutka nismo pomislili da nije živ. Ne znamo šta se desilo, ne znamo ni šta da mislimo. Čovjek, zdrav, prav, normalan, ima 24 godine. A vi se ujutru probudite i neko vam kaže da ga nema. I pritom vam ne daje nikakvu informaciju, da nema jednog traga. Jednostavno ga nema, nije došao na posao. Krevet neraspremljen, telefoni, tehnologija sve na svom mjestu kao da nije ni legao.
Luka Aleksić (24) nestao je sa broda MSC Maeva u vodama Indijskog okeana, kod Šri Lanke 28. septembra 2020, par dana nakon proslave svog rođendana.
Uslovi pod kojima je nestao, i dalje su nerazjašnjeni, jer, osim cigareta i upaljača, sve ostale njegove stvari su stajale tamo gdje ih je ostavio. Tog dana, započela je životna agonija u kojoj majka, otac, dvije sestre i brat imaju samo jedno pitanje – šta se desilo sa Lukom i kako je moguće da baš niko na brodu koji je brojao više od dvadesetoro ljudi na sebi, ne čuje i ne zna ništa o njegovom nestanku.
Kao porodica pomoraca, vezani su komunikacijski više nego bilo koja druga, zbog čega je nestanak najmlađeg člana familije, još bolniji.
- Nas je četvoro, dvije sestre i dva brata, tata pomorac dvije decenije, samo je on za razliku od Luke, život proveo na kruzerima. Većina muških glava uže i šire porodice je u toj kompaniji, od mazača do kapetana, pa manje više, poznata nam je većina brodova i jako veliki broj zaposlenih. A odgovorniju osobu od Luke nikad nisam srela – kaže za Blic Anđela Rođenović, sestra nestalog mladića.
Luka je godinama radio na brodu, kada je došao do pozicije električara. Na put na kojem mu se gubi svaki trag, pošao je u julu 2020. zajedno sa još nekoliko morepolovaca iz Crne Gore.
- To mu je bio četvrti ukrcaj, ugovori su mu bili devet mjeseci na brodu, par mjeseci kući i tako u krug. Luka je pošao na brod sa njih par iz Crne Gore kombijem. Bio je jako uzbuđen, napredovao je na poslu, bio je sretan sa tom ekipom – priča Anđela.
Vraćajući se u prošlost i u razgovore koje je vodila sa bratom, sjetila se da je imao sukob sa jednim od kolega na brodu, ali, kako joj je rekao, to je bilo izglađeno.
- Prije nego što će nestati, nekih desetak dana, pričao nam je kako na brodu ne rade kamere i da mu trebaju dijelovi da popravi. On je nestao u septembru, oni su u januaru stavili kamere. Tata je svake večeri s njim češljao radni dan, volio je i želio da bude u toku sa njegovim napretkom.
Ogroman prekookeanski brod, na sebi je imao preko dvadesetak ljudi, od čega devet sa naših prostora, sedmorica koja su se ukrcala i dvojica se naknadno, kao obezbjeđenje dok brod prolazi preko voda Iraka i Irana.
- Na brodu ih je u tom trenutku bilo 23, sedam iz Crne Gore, plus dva momka iz Srbije koja su se ukrcala kao obezbjeđenje. Njihov posao je takav da buduna brodu samo u vodama gdje ima pirata, nisu stalna posada i na brodovima su svega par dana. U vodama oko Iraka i Irana, oni su bili tu da ih štite dok ne prođu taj dio. Jedan živi u Grčkoj, drugi u Austriji i bili su tu s njima tranzitno, deset dana. Oni su bili tu i kada je Luka nestao, iskrcali su se poslije par dana. Pored njih, ostatak posade su činili Italijani. Mjesec dana prije nego što će nestati, Luka je imao sukob sa jednim od njih, ali to je bilo kratkog maha, izgladili su to, došao mu je na rođendan. Sporječkali su se nešto oko posla, ali ništa strašno. Nije se žalio na uslove rada, a i da je bilo nešto, ne bi mi rekao preko telefona, u to sam ubeđijena, jako je obazriv tip osobe – zaključuje sestra Anđela.