Sjede nana i dedo pod rascvalom trešnjom i piju kafu. Kaže dedo:
– Sjećaš li se, sijeda moja, kad smo se istom uzeli, ‘vako smo sjedili pod izbeharalom trešnjom i kahvenisali. Bože dragi, koja je to ljepota bila.
Nana veli:
– Nije ono bila trešnja neg’ višnja.
– Ma kakva višnja, Bog te ne ubio. Baš k’o da je sad gledam, bila trešnja.
– Valahi je bila višnja.
I tako, riječ po riječ, posvađaju se oni na mrtvo ime. Nana sva bijesna ode u kuću. Sjela na sećiju pa se zamislila.
– Allahu dragi, ja jesam i ja mahnita. Čitav me život pazio, dobar čo’ek, dobar otac, dobar domaćin, boljeg nisam mogla ni poželjet’, a ja se svezala višnja pa višnja. Haj’, nek’ mu bude trešnja.
Dedo zapalio, pa se misli: – A jesam stari magarac, šta sam se dovez’o trešnje. Da sam ‘vaku ženu po butum dunjaluku tražio, teško da bi’ je naš’o. K’o da je važno ispod kojeg smo drveta sjedili. Sad ću joj reć’ da je u pravu, da je bila višnja.
Izlazi nana, nosi voćku i smješka se. Kaže:
– Znaš, nešto sam razmišljala i sjetila se. Ono je stvarno bila trešnja.
– I ja sam mislio. Vala je bila višnja…