Nakon 6 godina veze kada sam ovo ljeto sa momkom otišla na mora mislila sam i nadala se da će da me tada i zaprosi.
Dan po dan je prolazio, a po tom pitanju se ništa nije dešavalo. Nekako par dana pred kraj odmora sam ga direktno pitala “Da li ti želiš mene da zaprosiš? Kada?”
On se nasmijao i rekao:
“NE, znaš da nemam posla, a obzirom da nikada neću dobiti posao, NIKADA te neću ni oženiti, dobro nam je i ovako… “
Zgrozila sam se na njegove riječi, ustala od stola i krenula u apartman. Išao je polako za mnom, a ja sam u bijesu kako bih ga što više uvrijedila priključila se nekom nepoznatom muškom društvu, od 4 momka i krenula sa njima na plažu.
Pili smo, ludovali, a moj momak je sjedio nekih 100-tinjak metara dalje i sve posmatrao. Tada sam se skinula i prepustila se tom društvu do kraja.
Non stop sam ga gledala, sjedio je nepomično i gledao i on mene. Nakon što su se momci istresli, pokupili su se i otišli pjevajuči, sretni, a tada mi je moj momak, prišao i sa suzama na licu bacio mi kutijcu sa prstenom i rekao:
“MOŽDA JE I BOLJE OVAKO, SIGURNO BI SE DESILO PRIJE ILI KASNIJE, BOLI, ALI BI BOLJELO VIŠE.”
Ne mogu da vjerujem šta sam uradila, kako da mu se izvinem, kako da mi oprosti. Stvarno ga volim i sve bih dala za njega, ne znam, bila sam van sebe u tom trenutku.
Bože pomozi mi.